PLANINA IVANČICA
Ja sam Ivančica poznata i kao „Ivanščica“, najviša planina Hrvatskog zagorja. Bdijem poput majke nad njim. Moj najviši vrh je na 1060 metara nadmorske visine i najviša sam planina sjeverno od rijeke Save.
Protežem se u smjeru zapad-istok, okružena srebrnim vodotocima kao što su Bednja, gornji tok Lonje, Krapina i Veliki potok. Uzdižem se poput kraljice iznad baršunastih brežuljaka i šuma, mekanih livada, dok iznad mene lete veličanstvene ptice koje mi donose vijesti s dalekih mora, obala i visokih planina. Moj južni brijeg je moj nježniji alter ego jer se na jednom dijelu stapam s brežuljcima da ih smirim i da im šapćem svojih tisuće priča koje sam prikupila u svom planinskom biću.
Kako sam dobila ime?
U srednjem vijeku su me zvali Očura, no kasnije zajedno s mojim Ivancem, dobila sam ime po katoličkom redu ivanovcima koji su posjedovali svoje posjede i utvrđene samostane na sjevernom podnožju planine. Danas me zovu Ivančica iako pojedini stariji ljudi i dalje koriste ime Ivanščica, posebice oni koji žive bliže meni. Meni se sviđaju oba imena, najmanje mi se sviđalo ime Očura jer za ljepoticu poput mene to ime bilo posve nedostojno. Da bi stekli dojam o mojoj veličini morate znati da se protežem na duljini od 27 kilometara s najvećom širinom između Beleca i Ivanca, koja iznosi devet kilometara.
Od čega sam građena?
Središnji dio mog masiva sastoji se od trijaskih dolomita i vapnenaca s tercijarnim naslagama u podnožju. Nekada davno oko mene su se događali razni potresi i tektonske promjene koji su me oblikovali u ono što sam danas. Nema reda bez prvobitnog kaosa i nema ljepote bez cijene. Tako su i mene oblikovale moćne sile prirode koje nisu bile nimalo milosrdne no dale su mi snagu. Moj struk je skriven gustom šumom koja raste na 300 metara nadmorske visine. Na meni možete pronaći ostatke šuma hrasta kitnjaka i običnog graba dok postojana i pouzdana bukva prevladava na nešto većoj visini. A moj greben... To je posebna priča. Nisam skromna pa vas pozivam da istražite moj dugi greben gdje možete uživati u planinskim čistinama s prekrasnim cvjetnim livadama idealnim za piknik, sunčanje ljeti, šetnje, skijanje zimi. Udahnite moj svježi zrak i uživajte u spektakularnim vidicima sa svih mojih strana!
MOUNT IVANČICA
I am Ivančica, also known as "Ivanščica", the highest mountain in Croatian Zagorje. I watch over it like a mother. My highest peak is at 1060 meters above sea level and I am the highest mountain north of the Sava River.
I stretch in the west-east direction, surrounded by silver watercourses such as Bednja, the upper course of Lonja, Krapina and Veliki potok. I rise like a queen above velvety hills and forests, soft meadows, while majestic birds fly above me, bringing me news from distant seas, coasts, and high mountains. My southern hill is my gentler alter ego because in one part I merge with the hills to calm them down and to whisper to them thousands of stories that I have collected in my mountain being.
How did I get my name?
In the Middle Ages, I was called Očura, but later, together with my Ivanec, I was named after the Catholic order of St. John of Jerusalem (Ivanovci), who owned their estates and fortified monasteries at the northern foot of the mountain. Today, they call me Ivančica, although some older people still use the name Ivanščica, especially those who live closer to me. I like both names, I liked the name Očura the least because that name was completely unworthy of a beauty like me. To get an impression of my size, you must know that I stretch for 27 kilometers with the greatest width between Belec and Ivanec - nine kilometers.
What am I made of?
The central part of my massif consists of Triassic dolomites and limestones with Tertiary deposits at the base. Once upon a time, various earthquakes and tectonic changes took place around me that shaped me into what I am today. There is no order without chaos and no beauty without a price. I was shaped by the powerful forces of nature, which were not at all merciful, but gave me strength. My waist is hidden by a dense forest that grows 300 meters above sea level. On me you can find the remains of the oak and common hornbeam forests, while the steady and reliable beech prevails at a slightly higher altitude. And my ridge... That is a truly special story. I am not modest, so I invite you to explore my long ridge where you can enjoy mountain clearings with beautiful flower meadows ideal for picnics, sunbathing in summer, walks, skiing in winter. Breathe my fresh air and enjoy the spectacular views from all my sides!